Excerpt for Najdeblja by , available in its entirety at Smashwords




Ines Hrain




NAJDEBLJA

Autor

Ines Hrain




Prvi put objavljenou tiskanom obliku

2009


Uređeno za Smashwords



Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove publikacije ne može se

reproducirati na bilo koji način bez prethodnog pisanog dopuštenja autora.




Svi likovi i događaji u ovom romanu, izmišljeni su. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna


Vani je bio mračan jesenji dan. Sjedila sam u školi. Predzadnji sat, hrvatski. Petak. Još samo malo, još da izdržim samo malo i napokon vikend. Dva i pol prekrasna dana. Dana koja ću provesti u kući i ne izlaziti nikamo. Jesti, spavati, gledati televiziju i čitati. A onda opet ponedjeljak. Mučenje počinje iznova.

Zvono! Svi skoče na noge uz urlik. Jeeee! Ustanem sporo i počnem spremati knjige. Slijedi još jedna grozota. Odlazimo s učiteljicom u prizemlje do dvorane. Najprije u svlačionicu. Tu već imam razrađenu taktiku. Ne gledam nikoga, okrenuta sam prema zidu i predano oblačim dres. Čini mi se da me nitko neće primijetiti ako ja ne budem gledala njih.

Dobro je, prošlo je bez komentara. Kad bismo barem danas radili nekakve vježbe na parteru. Samo da ne bude ništa s loptom. Užasavam se tih glupih momčadskih igara.

Eto ga, počinjemo. Dva kruga oko dvorane. Dobro je. Vježbe oblikovanja, već nekako. Svatko gleda svoje. A onda, užas! Moja najgora mora! Učiteljica izvlači kozlić! Dvojica dječaka slažu strunjače i odskočnu dasku. Osjećam kako me oblijeva hladan znoj. Svi se vesele. Jedva čekaju da pokažu svoje atletske sposobnosti.

- Hajde, složimo se! - plješće rukama učiteljica.

- Idemo, po abecedi! Marko, ti ćeš preskočiti prvi. Pazi na doskok! Odrazi se na dasci, raširi noge! Što pravilnije!

Marko već uzima zalet, poput konja u trku. On je najveći frajer u razredu. Sportaš i najbolji učenik. Tako je žilav i spretan. Iz svakog testa dobije peticu. Njemu ništa na ovom svijetu ne predstavlja problem. Evo ga, već se zaletio. Trči, odražava se, preskače kozlić! Savršeno. Doskočio je i sad se uzdignute glave vraća na svoje mjesto. Kako je samo zgodan!

Sad je na redu Alica. Trči, preskače, vraća se. I na njezinu je licu onaj samozadovoljni izraz. Izraz moći. Uživanje u snazi vlastitog tijela.

- Idemo dalje! - potiče nas učiteljica.

Ona stoji kraj kozlića i svakog pridrži za nadlakticu. Redamo se - Vesna, Zvonko, Ana, Mladen, Nada, Nataša… Svi preskaču jedan za drugim, skladno i bez riječi.

Noge mi se polako odsijecaju. Ne osjećam svoje tijelo. Samo neku ledenu jezu koja mi struji žilama umjesto krvi.

- Zena! - pogleda me ohrabrujuće učiteljica.

Na redu sam! Imam plan! Samo naprijed! Samo hrabro. Preskočit ću bez zadrške, bez razmišljanja. Samo idem. Baš me briga.

- Zena! Zena! - počeli su navijati ostali. Kao, u znak potpore. Znam da mi se izruguju, znam da znaju da me strah! Učiteljica ne reagira. Ne smeta joj ta dreka. Dapače, vidi se da i ona navija s njima.

Pripremam se za skok. Trudim se imati smirenu, frajersku facu.

Krećem! Trčim! Kozlić je sve veći, sve veći!

- Zena! Zena! - čujem urlanje u pozadini.

Učiteljica se smiješi, očekuje me u napetom stavu. Sad treba skočiti!

I bummmm!!! Noge me nisu poslušale! Bubnem svom snagom u kozlić i padnem naglavačke preko njega. Učiteljica me još nekako nespretno uhvatila za ruku i cijelu me izgrebla. Nađem se na podu, na strunjači. Ne znam gdje su mi noge ni gdje mi je glava. Ah, noge su mi još na kozliću! Padnu i one za mnom.

Pokušavam ustati dostojanstveno, kao - događa se. Sve me boli. Možda mi je slomljena koja kost. Ustajem, jedva se osovljujem na noge. Ipak, šepesajući, vraćam se na mjesto. Učiteljica skoči za mnom, jedva se povratila od šoka. Zagrli me i stane me pipati.

- Je li ti dobro? Daj da vidim!

Ostali se smiju, krepavaju od smijeha. Doživljaj dana! Samo Sandra i Alica, razredne misice, imaju zaista zabrinutu facu. One si mogu dopustiti čak i milosrđe. Nisu opterećene vlastitim problemima. Uživaju u svijetu, kreću se lagodno kroz njega. Gledaju oko sebe svojim široko otvorenim treptavim očima i razmahuju se prekrasnim dugim kosama. Oko njih lepršaju najmodernije haljinice dok su na skladne nožice navukle najotkačenije šarene štrample. Hvala na takvom milosrđu!

Učiteljica me vodi sastrane. - Sjedni ovdje malo, Zena, odmori se. Glavno da ti je dobro. Hoćeš možda ići doma? Ovo je ionako zadnji sat.

- Može - promrmljam.

Samo da se što prije maknem odavde. Samo da se skrijem u svojoj sobi!

Oko mene okupili su se i drugi.

- Dobro ti je, Zena?

- Prejako si se zaletjela, Zena.

- Nisi se dobro odrazila, Zena!

Zena! Zena! Zena! Kako to glupo zvuči! Kako posprdno! Kako neprikladno za nekoga poput mene! Debela, nespretna guska od šezdeset kila! Zena.Užas!

- Izlaziš danas? - upita me mama.

- Da, Sandra dolazi po mene.

Odlazim se spremati u kupaonicu. Znam da je mama sretna što izlazim. Napokon. Nakon svih onih godina skrivanja u sobi. Red je da gimnazijalka izlazi. Zapravo, ovo mi je dosta dobar period u životu. Otkad se i Sandra upisala u Gimnaziju, sve je krenulo nabolje. Prve dvije godine išla je u Ekonomsku. A sad sjedimo zajedno. Konačno imam prijateljicu. Nakon svih ovih godina. Bojim se samo da joj ne dosadim. Da ne nađe bolje društvo kad se malo uklopi. Zajedno sjedimo jer još nikog nije upoznala. Jer se znamo iz osnovne škole. Dosad sam sjedila sama, u zadnjoj klupi. Nisam joj to rekla. Pravim se da se savršeno snalazim ovdje u Gimnaziji. Ne znam je li zaista u to povjerovala. Pa zašto ne? Stvari su se mogle već sto puta promijeniti od osnovne škole. Sad sam starija, zrelija, veća. Osobito veća. Sad imam osamdeset kila.

Bilo kako bilo, sve je zasad OK. Već smo nekoliko puta izašle. Sandra je naravno ljepotica. Ali ne smeta mi to. Barem imam društvo. Škvadru.

Ova moja kosa zaista je grozna. Masni rezanci na napuhanom balonu. Možda da napravim minival. Sandrina kosa tako je krasna. Svilena, sjajna i plava. Sve je na njoj prekrasno. Tako je vitka i svježa. Koža joj je savršena. Nema nijedan prišt. A ja sam debela, masna i prištava. No ipak se osjećam bolje nego ikad prije. Imam svoju prijateljicu i petkom izlazimo van. Kao svaka normalna tinejdžerka. A sad u kadu.

Ovo je već bolje. Kosu sam posušila fenom i djeluje sasvim zadovoljavajuće. Gusto i sjajno. Čuda rade ove pjene za volumen. Obući ću uske traperice, gore uske, dolje trapez. Crne. I crnu majicu. Uz tijelo. Da stanjim figuru. Gore crnu tuniku.

Eto, izgledam sasvim dobro. Mršavija sam dvadeset kila. Sad još malo šminke, fenomenalno. Zadovoljna sam. Sretna sam!

Evo i Sandre. Ima traperice i majicu s velikim suncokretom. Sva je tanka i gipka. Grudi su joj savršene. Kao dvije okrugle jabuke. Moje se ni ne vide ispod tunike. A i izgledaju kao još jedna naslaga špeka na mojem valovitom trupu.

Nasmiješim se Sandri.

- O, super izgledaš - veli mi ona.

- Hvala, i ti isto - odgovaram. Tako se ponašaju prijateljice.

Krećemo.

- Idemo prvo do Janjeta? - upita me.

- Naravno.

U Janjetu obično uzimamo malo gasa. Nekakvu džus-votkicu ili slično. Da stignemo u žižu događaja već nabrijane.

Sjednemo za stol u kutu. U kutu nikomu na putu. Ne želimo baš sresti nekakve prijatelje od staraca ili možda susjede. Sedamnaest nam je godina, ali pravimo se starije. Ja sigurno i izgledam kao da mi je u najmanju ruku dvadeset, ovako velika i krupna, a Sandra bi očarala svakog konobara. Svakog općenito.

- Poludjet ću ako Petra opet ne bude u gradu! - reče mi Sandra.

- Ma danas dolazi sto posto!

- Luda sam za njim, velim ti! Kako je zgodan!

- Je, super je.

- Jesi vidjela ono jučer na hodniku?

- Aha, super.

- Namjerno se zaletio u mene. I onda me uhvatio za ramena… Kako ima jake ruke! Kakav pogled!

- Ma on je lud za tobom. Jučer kad te držao za ramena točno sam pomislila da će te poljubiti. A i pretprošli petak u gradu stalno se motao oko tebe.

- Zašto me onda nije pratio doma?

- Možda zato što smo nas dvije išle zajedno.

- Ma glupost, da je rekao riječ, ja bih otišla sama s njim.

To sam mogla i misliti. Progutam knedlu. Odjedanput mi se pred očima ukaže strašna sudbina. Sandra hoda s Petrom, on dolazi pred nju, oni su skupa u gradu, on je prati doma. A ja sam izvisila. Ne bih imala hrabrosti izaći sama. Ne bez Sandre. No tu je i tračak nade, još uvijek bismo skupa sjedile i ona bi mi svaki dan pričala svoje dogodovštine s njim.

- Jesi skužila u školi onu budalu Matka? - nastavi ona. - Taj se vuče za mnom ko kuga! Kad smo pušile u WC-u već je dotrčao za nama. U kantini je stajao iza mene i dodirivao me svojim tijelom! Fuj! Jučer se još i pomaknuo tako da sjedi iza nas. Osjećam njegov odvratni pogled na svojim leđima. A velim ti, danas mi je i točno disao za vrat!

- Pa zašto mu nisi rekla?

- Ah, pusti budalu - nasmije se Sandra koketno. - To je sve što može dobiti od mene. Nek uživa, glupan.

- Točno - složim se i ja.

- Koji ti je najzgodniji dečko u našem razredu?

- Hm, moram razmisliti…

- Što se tu ima razmišljati! Jasno da je najzgodniji Davor. Šteta što ima stalnu curu. Makar, ni to nema veze.

- Da, Davor je najzgodniji.

- Gle, Zena! - šapne mi Sandra iznenada. - Ružička s frajerom!

- Gle, zbilja!

- A u školi se drži ko da je progutala metlu. Red, rad i disciplina! Sandra prasne u smijeh.

- Šuti, da ne vidi da pijemo - velim.

- Pa što, mi smo nju vidjele s frajerom.

- Ali ona je ipak profesorica, osim toga, nije udana.

- Odvratno. Sigurno ima oko trideset pet godina i tu se cmače okolo! Stara kokoš!

- Pa još dobro izgleda - pripomenem.

- To je za tebe dobar izgled?! Užas jedan. Pogledaj joj samo guzicu! Ko trokrilni ormar!

Ja spustim pogled. Stalno sam doživljavala takve stvari. U mojoj blizini svi razgovaraju kao da me nema. Tračaju debele, ismijavaju slabe, rugaju se nesavršenima, a ja se na sve to samo smješkam i pravim se da mislimo isto. Kad bih ja izgledala kao ova naša profesorica, pjevala bih od sreće!

Dovršimo drugu džus-votku pa krenemo.

- Samo da je u gradu! Samo da je u gradu! - Sandra mi je trljala ruku sva u trncima iščekivanja.

Nasmiješim joj se ohrabrujuće. Samo da nije, pomislim u sebi.

- Dobra večer!

- Dobra večer! - pozdravljamo svoju profesoricu u prolazu.

Sandra je nabacila svoj najšarmantniji osmijeh.

- O, cure, i vi ste malo izašle - nasmije se profesorica.

- Pa evo, malo - reče Sandra.

- Pa lijepo, dobru zabavu!

- Hvala - odgovaramo.

Kad smo izašle iz Janjeta, Sandra se uhvati za želudac.

- Jesi vidjela onog kretena! Tek sam ga sad dobro snimila! Želudac mi se okreće od te njegove ćelave njuške! A najmanje mu je četrdeset! Kako joj se to ne gadi!

- Pa, valjda su si dobri…

- S tim starkeljom! Odurno! Sad sam promijenila mišljenje o njoj. Više mi ne može prodavati svoju filozofiju!

- Pa barem nas je pozdravila…

- Joj, samo da bude u gradu! Samo da bude u gradu!

Svečano ulazimo u Aru potkrijepljene dvjema džus-votkama. Idealno pogođeno vrijeme. Nismo prve, a još uvijek ima mjesta u centru događanja. Svi koji nešto znače već su tu. Naravno, i Petar. Moram prikriti razočaranje. Ne znači da će zaista i prohodati. Sandra mi svom snagom stisne ruku. Znam, znam - u gradu je, u gradu je!

Tu je oko pet, šest frajera za šankom. Neki su iz Gimnazije, neki ne. Petar je četvrti razred, i ovaj što je s njim. Dvojicu uopće ne poznajem. Dvije cure sjede za malim stolićem. Znam ih iz viđenja. Sandrine poznanice. Ne idu u Gimnaziju. Zgodne su, ali ne kao Sandra. One nas pozdrave i bijesno odmjere. Nitko nema šanse kraj Sandre. Mene se ne računa. Naravno.

Sandra odmah zauzme poziciju na šanku.

- Bok! - pozdravimo.

Sandra se uvali među njih a ja provirujem iza njezinih leđa. Ali sa smiješkom na usnama. Jedno sam naučila - nikad ne pokazuj koliko si jadan!

Svi se vrzmaju oko Sandre. Meni se iznenada obrati Petar.

- Sad ste došle?

- Bile smo malo u gradu prije.

- Imaš dobru tuniku.

- O, hvala.

Trudim se ne pocrvenjeti. Ovo je samo prijateljski razgovor. Sad je jasno da je zbilja zaljubljen u Sandru. Tipično ponašanje. Razgovaraj s najboljom prijateljicom tako da ona prava postane ljubomorna. No jasno, strategija mu je loša. Sandra nikad neće biti ljubomorna na mene. Evo, i sad koketira na sve strane i baš je briga i za Petra i za moju tuniku. Ili je to njezina strategija?

- Idemo sjesti k curama - okrene se ona iznenada k meni.

Sjednemo i naručimo pivo. One su nešto šaputale na uho.

- Jesi vidjela? Nije me ni pogledao! Kreten! - šapne i Sandra meni.

- To je baš znak da mu se sviđaš.

- Što ti je rekao?

- Da li smo sad došle u grad. I da imam dobru tuniku

- Majmun. Kukavica. Što njega briga za tvoju tuniku!

Razgovaramo s curama. Ja uglavnom klimam i slažem se. Naručimo još jednu rundu. Sad smo već dobrano dobre volje. Osjećam se totalno hrabro.

- Ej, znate koga smo danas vidjele s frajerom? Nećete… - počnem ja.

- Gle ko ti ide! - Dunja se naglo okrene k Marini.

- Joj ne, joj ne! Kakva mi je frizura?! - Marina je sva ustreptala.

Ulaze Boris i Ivica.

Pozdrave nas cure i pridruže se dečkima. Kakva zanimljiva događanja. Sve smo u centru pažnje! A ja sam dio škvadre. Dio gradskih zbivanja. Već sam tjedan dana na dijeti. Smršavjela sam dvije kile. Jedem samo jogurt za doručak, tanjur hrane za ručak i ne večeram. Odlično mi ide. Tko zna, možda za mjesec-dva i ja uđem u konkurenciju.

Neki dečki odu nekud dalje. Petar, Nikola, Boris i Ivica dovuku stolce i sjednu k nama. Petar direktno pokraj Sandre. Ona me pogleda sva izvan sebe. Ivica je sjeo desno od mene. Lijevo mi je Sandra. Ona me bubne laktom. Uzvratim udarac. Znam da je Ivica tu slučajno, no nek misli da se zabavljam. Dunja i Marina cvatu. Razgovaraju s Nikolom i Borisom. Ivica, ja, Sandra i Petar šutimo. Mi nismo toliko ležerni. Napokon se Petar nagne prema Sandri. Zbog buke mora joj se približiti tik do uha. Ona se smije i odvraća mu nešto na njegovo uho. Potpuno su obuzeti jedno drugim. Diraju se toplim dahom i pušu jedno drugomu za vrat. Još malo pa će se poljubiti, to je jasno. A onda slijedi odlazak u mrak, praćenje doma. Maženje tih krasnih tijela. Možda i seks. Sandra je već četiri puta spavala s dečkom. Triput sa svojim prvim, i jedanput upravo prošlog petka, Petru u inat. Poslije Are otišle smo tada na jednu feštu na kojoj se iznenada povukla u sobu s frajerom čiji je bio stan. Ipak smo išle skupa doma. Nije htjela da ju prati. Nije joj bilo stalo do njega. To je bilo samo za utjehu.

Čudno, ne osjećam nikakvu ljubomoru. Zapravo, baš mi je drago zbog Sandre. Njihovo uzbuđenje prešlo je i na mene. Divan je osjećaj ljubiti se i dirati. Moram smršavjeti! Svijet je prepun prekrasnih izazova. Ja sam sve to dosad propuštala. Odsad želim živjeti punim plućima. Od sutra krećem i s laganim trčanjem. U sumrak,

na livadi, gdje me nitko ne vidi. Već možda za mjesec dana spadnem na sedamdeset kila. Toliko negdje ima naša profesorica i odlično izgleda. Za dva mjeseca možda već na šezdeset…

- Ti ideš na Gimnaziju? - prekine mi Ivica misli.

- Da.

- A kako se ono zoveš?

Naravno da je zaboravio. Ja eto znam da se on zove Ivica i da je već završio srednju školu. Jedino nisam znala radi li ili studira.

- Zena. A ti si Ivica, ne? Vidiš, ja se sjećam.

Uh, kako se osjećam sigurno i šarmantno. Valjda od piva.

- Oprosti, oprosti. Naravno, Zena. Kako sam mogao zaboraviti tako prekrasno ime!

Glas mu je bio dubok i muževan. Bio je par godina stariji od mene. Preo mi je pod uho. Je li moguće da mu se sviđam?!

- A čime se ti baviš?

- Ja sam ti završio srednju i sad radim kod staroga u radionici.

- Nećeš dalje studirati?

- Ne, spremam se preuzeti biznis za godinu-dvije. Nemam vremena za faks. Možda poslije nešto upišem, izvanredno. Sad mi je bitna lova i da mi posao krene.

Kako je ovaj već ozbiljan! I muževan! A zapravo, izrazito je i zgodan. Što li vidi na meni! No, valjda nema s kim drugim razgovarati.

Druge su cure bile okupirane svojim udvaračima i nisu se obazirale na nas. To je! Ja sam mu ostala jedina slobodna. Pa nema veze. Nek to bude uvod u moj ljubavni život. Koketiranje s frajerima!

- Hoćeš još nešto popiti? - upita me on.

Pravi džentlmen. Prije smo Sandra i ja uvijek same plaćale svoje piće.

Rado bih još nešto popila, rado bih bila još samouvjerenija, još moćnija kao žena, ali bojim se da mi ne postane slabo.

- Može. Malo pivo. Dva i pol deci.

Toliko mogu podnijeti, tek toliko da ga ne odbijem.

On mahne konobaru iskusnom kretnjom. Vidi se da je već pravi biznismen. Sandra i ja konobara smo obično dozivale cerekanjem.

Stignu pića. On pije nešto malo i prozirno. Možda viski. Joj, noge mi klecaju kraj ovakvog facera.

Ivica se ponovno približi mojem uhu. Priča kako je u Švedskoj. Nedavno je bio tamo, s tatom. Išli su po neke dijelove.

- U Švedskoj imaš pravo reći policajcu da i on tebi napuše balon. Kad je zaustavio mojeg tatu i dao mu da puše, tata mu lijepo reče - izvolite vi prvi. A on nama lijepo odvrati - izvolite molim produžiti dalje!

Uhvati me napad smijeha. Baš smiješna priča. Smijao se i Ivica. Osjećam se totalno ženstveno. Ispričao mi je još nekoliko anegdota. Odvažim se i ja i pričam mu o školi. Iznosim nečije tuđe fore. Kao da sam i ja u njima sudjelovala. On me pozorno sluša. Ponekad se smije, ponekad čudi, zgraža, ispituje, sve ga zanima, jednom riječju, divan je! Zaljubljena sam u njega! Samo, oprez! Pitanje je nije li to varka. Možda na kraju razgovora jednostavno ustane i ode s Dunjom, naprimjer. Ali ne! Dunja upravo odlazi s Nikolom. Marina je u razgovoru s Borisom, čak je drži oko vrata. A i Sandra mi nešto pokušava reći.

- Čuj, idem ja još s Petrom malo se prošetati. Ne srdiš se? Budeš mogla sama doma?

- Kako ne bih mogla! - odgovaram galantno i puna sebe. - Samo ti odi.

- No, pa i ti se zabavljaš - Sandru je pomalo pekla savjest.

- Nema frke - javi se Ivica - ja ću je odvesti doma.

Ja se nasmiješim Sandri. Ona me pogleda začuđeno i namigne. - Opa!

Malo mi je neugodno. Neću da Ivica skuži da je ovo za mene specijalna situacija. - Bok - velim zato da je se što prije riješim.

- Bok - mahne mi ona.

Sutra ćemo dobrano brusiti jezike.

- Dođi sutra do mene - viknem za njom.

Važnije mi je to što ću se sutra pred njom nahvaliti s ovim frajerom nego ovo što se zaista, u realnosti, događa.

- Hoćeš još nešto? - pita me Ivica.

- A ne, hvala. Bude mi slabo.

Sad već mogu biti iskrena. A i dovoljno sam pijana za to.

Njemu kao da to odgovara. Kimne s odobravanjem. - Da.

Što? Nije valjda skužio da sam pijana?!

- Idemo onda - veli on.

Sve je u redu. Sasvim je dobre volje. Još me i lagano dotaknuo kad smo ustajali.

Na parkiralištu je njegov auto.

- Opa! Ti imaš auto!

- Punoljetan sam - veli on.

- I ja ću biti za nekoliko mjeseci.

- Izvoli - čak mi je i pridržao vrata. Ipak su stariji puno bolji. To i Sandra veli.

Uvalim se kraj njega na udobno sjedalo. Nemam pojma koje mu je marke auto. Samo znam da je neke tamne boje.

Kako odlično izgleda za volanom. Ima tako sigurne pokrete. Tako snažne ruke…

Razgovor nam je malo zapeo.

- Jesi za to da se malo provozamo?

- Može - rekoh, kud puklo da puklo.

Ako treba, idem do kraja. Ne kanim do kraja života ostati djevica. Sigurno sam jedina nevina u cijeloj Gimnaziji. No pitanje je ima li ovaj mačo tip uopće namjeru spavati sa mnom. A što će biti kad me skine i razotkrije moje odurne naslage sala?! Dobro, valjda me kani odvesti u neki mrak. A možda me samo vozi doma malo zaobilaznim putem. Da bismo slušali muziku. Previše je šutljiv. Možda mu ipak nisam privlačna. Pijana sam pa svašta umišljam.

Ivica skrene prema Dravi. Direktno u šumu. Obuzmu me neki slasni trnci. Ovo nije bez vraga. Nešto se mora dogoditi. A ja sam spremna na sve. Lijepo će se sutra Sandra iznenaditi. Doduše, još se nikad nisam ni ljubila ali znam kako se to radi. To čovjeku dođe instinktivno. Sandra mi je sve objasnila, uostalom.

Ivica stane na jednom sporednom, mračnom puteljku. Idealno mjesto za mene. Ni tračka svjetla!

Polako se okrene prema meni i zagrli me. Približi usne mojima. Počnemo se ljubiti. S Jezicima! Kakva krasota. Kako su mu mekane usne! Kako je ovo dobro. Tijelom mi krenuše trnci uzbuđenja. Privijem se čvršće uz njega koliko mi je to položaj dopuštao. Zavuče mi ruku ispod tunike i počne maziti grudi. Nisam mogla vjerovati da je sve to tako dobro! Sad mi ljubi vrat. Dah mu je tako vruć, uzbudljiv… Jao, ovo uzdisanje, to ja proizvodim! Koja sramota! Ma nema veze! Uzdiše i on. Baš nam je lijepo. Trljamo se, stišćemo i ljubimo.

- Da izađemo van? - prošapće mi on na uho.

- Aha - šapnem.

Što god da me vani čekalo.

Vani me nasloni na haubu te se stanemo dodirivati i stiskati cijelom dužinom. Lijepo osjećam njegov spolni organ. Kako je velik! Trlja se o moje hlače. Nemam ništa protiv da ga sad izvuče i upotrijebi. Stavlja mi ruku između svojih nogu. Prvi put držim u ruci ovakvo čudo. On otkopča hlače. Zaista, organ mu je iskočio van. Noge mi klecaju. Sad će se dogoditi. Jedva čekam. A sutra Sandra…

- Okreni se - šapne mi sad.

Nisam dobro shvatila kako da se okrenem pa me zato okrenuo on. Sad sam bila rukama naslonjena na haubu. On mi naglo otkopča i skine hlače do koljena pa raširi noge.

- Divna si, obožavam te - palio mi je uho vrućim dahom. Uživala sam. Sad će početi! I ovo je dobar položaj. Najednom počne gurati nešto tvrdo između mojih nogu i ja osjetim odvratnu i oštru bol.

- Au! - kriknem i pokušam se izvući.

- Aaah! - krikne i on kad se ugurao do kraja.

Sve je trajalo samo nekoliko minuta. Bol je bila nepodnošljiva, samo sam čekala da prestane i pokušavala se izvući iz njegova stiska, ali nije mi uspijevalo. Što sam se više migoljila to je on bio više uzbuđen.

- Čekaj, stani, sad ćemo…

- To, mala, odlična si - samo je radio svoje i pritom još mislio da i ja uživam.

Kad sam već pomislila da neću izdržati, on se još nekoliko puta čvrsto ugura u mene pa se naglo smiri.

Koje olakšanje! Hvala bogu! To je dakle to?! Grozota! No gotovo je. I to sam obavila. Sad mogu pričati Sandri. Ivica izvuče papirnatu maramicu pa se obriše. Valjda neću ostati trudna, prostrijeli me u sekundi!

- Nisam u tebe - reče kao da je pročitao moje misli.

Ja se obučem i ponovno me preplavi dobra volja. Bilo pa prošlo. I nije bilo tako strašno. Drugi put će biti bolje. Tako je samo prvi put, čujem.

Zagrlim ga oko vrata. On mi ne uzvrati zagrljaj već je nešto petljao oko hlača.

Uđemo u auto. On upali i krene. Pogledam ga iz profila. Drži se kao da ja ne postojim.

- Gdje stanuješ? - upita me, ali se nije okrenuo prema meni.

- U Traki.

- Reci koja zgrada.

- Budem.

U tišini stignemo do moje zgrade. On zaustavi auto.

- OK. Idem onda ja.

Smognem snage i nagnem se da ga poljubim. Poljubac je uzvratio ali bez ikakvog dodira ili zagrljaja.

- Bok - rekoh na izlasku.

- Bok - odgovori on i krene.

Eto, tako je završila moja romansa. Ipak, bila sam uzbuđena. Starci spavaju, to je dobro. Odem u kupaonicu. Nema krvarenja. Neke cure krvare, neke ne.

Odem u krevet. Do jutra sam isprevrtala ovaj događaj u glavi sve dok nije poprimio najromantičniju ljubavnu notu a Ivica je postao predmetom mojih želja i prvim osvajačem mojeg mladog tijela i srca.

I Sandra je doživjela slično. Samo, u njezinu slučaju ljubavnu je igru vodila ona i to na način koji je njoj odgovarao. Nabrzinu je saslušala moju uljepšanu priču, a zatim sam satima ja morala slušati nju. Petar, Petar i samo Petar. A ja sam maštala o Ivici, Ivici i samo Ivici.

Sad sam još žešće prionula na dijetu i zaista sam krenula i na trčanje. Već do sljedećeg petka želim biti zamjetno tanja.

I zaista, u petak popodne imala sam sedamdeset i pet kila. Savršeno! Još tri su pale!

Ponovno izlazak, ponovno Janje i Sandrine priče. Zapravo ne hodaju ali podrazumijeva se da su zajedno, odnosno valjda budu zajedno kad se sretnu. I - samo da bude večeras u gradu!

U Ari standardna situacija. Za šankom ekipa, jedino Dunja ne sjedi s Marinom nego s Nikolom. Gledaju se zaljubljeno. Baš mi je drago zbog njih. Sandra je sva nekako ozbiljna, izdužena, u pandžama ljubavi. Gleda Petra a on po običaju razgovara s nekim drugim. Ja sam sama sebi prekrasna. Djelujem si vitko i lijepo. Čekam da se pojavi Ivica. Super sam obučena. Traperice i kratka jakna. Odlučila sam pokazati guzicu. Više mi nije ko trokrilni ormar. Barem mi se tako čini. Uživam u novom osjećaju. Iznenada, Petar zagrli Sandru i oni se stisnu te se počnu njihati u zagrljaju. Dakle, priznaje da je voli. Odu zagrljeni van. Nije mi rekla ni bok. Nema veze. Ja imam hrabrosti ostati sama s dečkima. A i očekujem Ivicu. Dečki razgovaraju, ja stojim kraj njih. Nitko mi se ne obraća. Smješkam se, pravim se da mi je dobro. Razgledavam okolo.

Ma je li moguće!!! Pa u onom kutu sjedi Ivica i očito je cijelo vrijeme tamo! I to s nekom crvenokosom! Gle!!! Ljube se! Mene i ne primjećuje! Jao! Ne smijem pokazati pred ovima! Ne, ne i ne!!! Grozno! Boris skuži moj pogled.

- Što, ne šljivi te Ivica? On ti voli malo tučnije ali samo nabrzaka!

Ha, ha, ha! Svi prasnu u smijeh. Umiru od smijeha. Smijem se i ja, kao, to je rekao općenito. Čekam primjeren trenutak da zgiljam. Da ne bude prenapadno.

- OK. Dečki, idem ja polako.

Isprati me jedan blijedi “bok” i ništa više.

Dođem doma. Skinem cipele, jaknu i traperice, taj bolni oklop. Guzica mi se razlije u svojoj punoj veličini a slojevi sala na trbuhu veselo iskoče van. Opet sam, kao prvo, obično malo, ružno drvo.

Odem do frižidera. Natovarim pun pladanj hrane. Upalim televizor i počnem tamaniti.

Sandra je prohodala s Petrom, zajedno su išli u školu, iz škole, zajedno su bili u gradu. Još smo uvijek skupa sjedile ali pod odmorima je odlazila na četvrti kat i tamo pušila u WC-u, s Petrovom škvadrom.

Ja više nisam izlazila, nisam se družila, vikendima sam se ponovno skrivala kod kuće, tu i tamo slušala o Sandrinim ljubavnim jadima i danonoćno se tovila hranom i samosažaljenjem.

Moj mladi život venuo je iz dana u dan...


- Što radiš? - bane mi mama u sobu.

- Čitam.

- Što čitaš?

- Gospodara prstenova.

- No krasno! Gospodara prstenova?! I ti dakle namjeravaš pročitati sve te tri debele knjižurine umjesto da se primiš svoje knjige? Ne moraš ništa učiti? Kad imaš sljedeći ispit?

- Učim u Zagrebu. Doma se odmaram.

- Ma nemoj! Znam ja dobro kako se to uči u Zagrebu!

- To si možda ti tako radila. Ja nikamo ne izlazim, samo učim.

- Nemoj biti drska! A i vidi se po tome koliko si ispita dosad položila. Jedan!

- Tek je prvi šesti. Sad su tek počeli rokovi.

- Nemoj mi pričati da se ništa nije moglo polagati ranije. Ja sam do sredine šestog mjeseca već davala cijelu godinu!

- To si ti! Ti si savršenstvo!

- Slušaj, Zena! Od danas ćemo promijeniti ploču! Izvoli te knjižurine vratiti u knjižnicu i uzeti stručnu literaturu! Odmah sad!

- Svatko tko nešto vrijedi pročitao je Gospodara!

- Ha, ha, ha. Time si nećeš stvoriti nikakvu vrijednost ako je već nemaš. Nemoj si to zamišljati!

- Tebi uopće nije stalo do mene! Nimalo te ne zanima kako mi je u Zagrebu! Užasno mi je! Odvratno! Cijele dane sam na faksu i u svojoj sobi! Ni s kim se ne družim i nikamo ne izlazim. I još mi možeš prigovarati da ne učim!

- Pa sigurno, kad sjediš u sobi i buljiš u jednu točku.

- Ti si zbilja fenomenalna! Da se možda zapitaš zbog čega sam u sobi? Ili kako se osjećam? Samo misliš na sebe i na to što će reći ljudi!

- Pa sigurno da je to najvažnije. Tebi to još sad možda nije jasno, a kad ti postane, već bude prekasno.

- Meni je već ionako za sve prekasno!

- Pa da! Tvoji tipični izgovori. Pa daj se trgni malo!

- Ti se trgni! Zašto si me rodila kad ti nije stalo do mene!

- Meni je stalo do tebe, i to jako. Samo si ti takva, čudna. Ne znaš se uopće normalno ponašati. Daj dođi malo k pameti! Pogledaj druge cure!

- Kakvu si me odgojila takva jesam!

- Ja te nisam tako odgojila. Kad sam ja bila u tvojim godinama, sasvim sam drukčije izgledala i ponašala se. Imala sam cijelu hrpu prijatelja. Nisam se držala ko nafurena kokoš!

- Baš ti hvala. Nisam ni sumnjala u tvoje divno mišljenje o meni!

- Daj se pogledaj malo! Trgni se! Sto dvadeset kila imaš! Normalno da se loše osjećaš!

- Zbog tebe imam! Jer ti nikad nisi ni s čim zadovoljna! Jer sam za tebe zadnji drek na cesti ! Jer tebi nije nimalo…

- Pazi kako se izražavaš!

- Ma zašto da pazim? Za koga? Zbog čega? Komu da glumim finu curicu? Vidiš da sam debela kravetina!

- Izvoli se izražavati kako se spada!

Ovo je previše! Prasnem u histeričan smijeh, na granici plača. To mi radi cijeloga života! Već devetnaest godina! Ovo je više neizdrživo! Moram se odseliti! Nemam snage još tri godine to slušati!

Mama naglo zatvori vrata.

Moram naći posao. Ostaviti defektologiju. Uopće je blesavo što sam se upisala na faks. Stanujem s tri misice koje mi se po cijele dane pred očima šminkaju i mijenjaju toaletu a prema meni se drže kao da ne postojim. Tu i tamo koji sažalijevajući osmijeh.

Ne mogu više izdržati!

Ah, evo i tate. Poslala ga je da me “urazumi”.

- Što je bilo, Zena?

- Ništa, mama me jednostavno ne može smisliti.

- Ma nije to istina, znaš da te mama jako voli. Samo bi htjela da više učiš.

- Ne! Ona bi htjela da iskočim iz svoje kože i uskočim u kožu neke savršene kćerkice njezinih prijateljica! Vidiš me kakva sam! Sreća da se još nisam ubila!

- Nemoj tako govoriti. Ti jesi malo deblja, ali sve se to da popraviti. Evo, upiši se u Zagrebu na nekakav aerobik pa jednog dana kad se vratiš u Varaždin…

- Ko da se već nisam upisivala! I na aerobik i na bodibilding i trčanje i strečing i sve moguće! Ništa nisam mogla napraviti, svi su mi se smijali, treneri su vikali na mene i tjerali me da radim, znalo mi je doći i slabo…

- Onda da probaš vježbati doma, sama…

- Nemam snage, tata! Ni volje! Pogledaj me kakva sam!

- Treba manje jesti…

- Samo me još jelo veseli u životu! Ništa drugo nemam!

- Kako ne? Uvijek si bila odlična učenica, ideš na faks, jednog ćeš dana postati slavna defektologinja…

- Možda najdeblja defektologinja! Tata, ja više neću ići na faks.

Tata me gledao u čudu.

- Ali, to je tvoj život, sve što imaš to ti je faks. Tvoja budućnost…

- Ja hoću još nešto od života! Faks mi je mučenje! Svugdje mi se smiju! Nemam društvo! Najradije bih se zatvorila u sobu i više nikad nikamo ne bih izlazila!

Tata me zagrli pa me stane njihati.

- Ali ne možeš ostaviti faks. Neću da mi negdje budeš čistačica.

- Baš hoću biti čistačica! Da mi napokon bude mir! Debela čistačica bez ambicija od koje se ništa ne očekuje. I da se odselim od mame. Hoću mira!!!

- Daj još malo razmisli ovaj tjedan kad se vratiš u Zagreb.

- Ne mogu se više vraćati! Gadi mi se taj faks i ti ljudi i te ljepotice oko mene, sve mi se gadi! Ne mogu više izdržati! Više tamo ne idem! Čuješ me?! Ne idem!

- Dobro, dobro - umirivao me.

Znala sam da misli kako ću se još predomisliti. No, tek je bila subota. Sutra ću mu ipak reći da se ne predomišljam.

Kad sam se smirila, tata ode u kuhinju. Nešto je ispod glasa razgovarao s mamom. Odjedanput začujem njezine histerične krikove.

- Ni govora! Što si ta balavica zamišlja! E pa sad mi je stvarno dosta njezinih gluposti!

Činilo mi se kao da je krenula prema mojoj sobi pa ju je tata zadržao. Možda je uvjerava da ću se još predomisliti.

- Ma nemoj! - nastavlja ona. - Za sve si je sama kriva! Neće mi tu glumiti nekakvu mučenicu! Sve smo joj pružili! Nikad joj ništa nije falilo! Nek se radije pogleda kakva je!

To više nisam mogla slušati. Nabrzinu obujem cipele i zgrabim jaknu pa izjurim van. Otkad sam završila Gimnaziju, nisam se prošetala gradom. Sram me da me netko ne vidi takvu. Možda Sandra. Ili Petar. Užas! Nisam ih vidjela godinu dana. Stalno mislim da ću posjetiti Sandru kad malo smršavim. No samo sam sve deblja i deblja.

Bila sam nedavno kod jednog psihića u Zagrebu. Čim me ugledao, odmah je poviknuo - smršavjeti, smršavjeti, smršavjeti! Na dan pojesti tanjur žitarica i jednu jabuku! Onda se vidimo! Što je to? Što je to? - pipao mi je salo na trbuhu. Čovjek se najprije mora pobrinuti sam za sebe a ne kriviti samo roditelje, djetinjstvo, učitelje i libido! Kad mi dođeš vitka za tri mjeseca, više s tobom neću imati posla. Reći ću - hvala lijepa, doviđenja! A ti ćeš odšetati zdrava i zadovoljna van iz moje ordinacije. Eto, to je! A sad na posao!

Uspio me barem nasmijati. Zapravo, dao mi je više nade nego bilo tko dosad. Prognozirao je da bih za tri mjeseca mogla postati normalna! Čim sam se vratila u svoj zagrebački stan, odmah sam bacila one sireve i salamu iz frižidera direktno u smeće. Čak sam napravila nekoliko trbušnjaka i pretklona. Osjećala sam se rajski. Nešto je krenulo. Uspjet ću! Ujutro mi je kruljilo u želucu ali izdržala sam. Bila sam

prepuna nove nade. Tog dana pojela sam samo jabuku i jogurt. No, i jedno integralno pecivo s malo putra. To se ne računa. Ako se usporedi s obrocima koje sam tamanila prije.

Te sam se večeri spremala na predavanje o starim civilizacijama. To je predavanje trebalo biti u našem kvartu, u nekakvom društvenom domu. Ta me tema oduvijek zanimala, a i pomislila sam da bi mi taj izlazak mogao biti dobar uvod u novi život. Još su mi u ušima odjekivale riječi mojeg psihića - za tri mjeseca! Obukla sam se uobičajeno, u crno. No ne u onu kombinaciju od prije nekoliko godina jer to više nisam mogla navući na sebe. Moje su se frendice držale gotovo sasvim pristojno prema meni. Putem su se zezale i mene uključivale u zezanciju. Ja sam se smijala, malo na silu, ali ipak. Bile smo zajedno. Ah, kako mi fali moja Sandra. Barem da u klupi sjedimo zajedno! Ona je upisala pravo. Za tri mjeseca ću je posjetiti, mislila sam.

Kad smo stigle u taj dom, dvorana je bila zamračena. Za početak bio je predviđen neki dokumentarac. Kad, eto zla. Užas i sramota! Stolci s naslonima bili su preuski za moju tjelesinu! Guzica mi nije ulazila unutra! Probam se nekako ugurati na silu, dok nitko ne gleda u tom mraku. Uz ogroman napor uspjela sam se uvući i sjesti. Moje su cimerice već sjedile, s ozbiljnim licima i nisu me gledale. Hvala bogu.

Film je bio odličan a predavanje zanimljivo. Kad je završilo, svi počnu ustajati. Pokušam to i ja. Ne ide. Jao, jao i sto puta jao!

Zapela sam u stolcu. A što je najgore, prostorija je sad bila u punoj rasvjeti! Pokušavala sam se izvući migoljeći se lijevo-desno, ali uzalud. Ana, koja je sjedila do mene, već je ustala. - Idemo? - pogleda me upitno. A ja sjedim i dalje. Zemljo, otvori se! Uhvatim se rukama sastrane i svom snagom pokušam se podići. Nešto malo ide, ali sad sam na pola puta, ne mogu ni unutra ni van, a ne mogu ni ostati u tom polustojećem položaju sa stolcem zalijepljenim za guzicu! Nema druge, moram tražiti pomoć. Crvena ko rak okrenem se Ani. - Ne mogu van iz stolca.

Ani se lice stade nabirati kao da će prasnuti u smijeh pa se radije zdušno primi posla i uhvati stolac za naslon dok sam se ja odupirala rukama i vukla prema gore. I druge cure skupe se oko nas u akciji spašavanja kitova. Sad su već i ostali primijetili što se zbiva. Okružili su nas i počeli dijeliti različite savjete. Nekoliko mlađih dečki stane me natezati i vući za ruke i za tijelo. Bila sam ko mrtva. Natezali su me kako su znali i mogli ali moja je svijest bila negdje drugdje. Samo mi je tijelo ostalo tamo, u Zemlji Sramote. Osjećala sam se kao u transu. To nisam ja, to se ne događa meni.

Odjedanput, njihov trud bi nagrađen. Iskočila sam iz stolca poput čepa s boce šampanjca i svom snagom poletjela naprijed pokosivši pritom nekoliko svojih pomagača. Dakle, kad smo svi pali i smotali se u klupko, začujem najprije tiho, a zatim sve glasnije, nezaustavljivo hihotanje. Hihotanje sa svih strana, smijeh iz svih usta, gromoglasni urnebes iz svih grla! Valjali su se po podu i smijali, to im je sigurno bio najzabavniji događaj u životu. A ja sam, ko za inat, baš sad došla k sebi. Baš sad, u centru te nasmijane gomile. I moja se pluća stanu tresti kao da ću prasnuti u smijeh, no iznenadi me vlastiti plač. Plakala sam glasno i nisam se mogla zaustaviti. Oni su se smijali glasno i isto tako nisu mogli prestati. Moj bi psihić bio oduševljen ovom slikom. Sve bi nas potrpao u ludnicu! Osjećam da me sa svih strana tapšaju i tješe i napokon se sve to skupa malo smirilo. Ni sama ne znam kako smo se ponovno našle na putu kući. Moje su cure još svako malo imale flešbek, male napadiće cerekanja. Ana me u smijehu uhvati pod ruku. - Ali priznaj da je bilo smiješno. Nikad se još nisam tako dobro nasmijala!

Ja sam hodala utučeno, prazno, više me čak nije bilo ni sram. Bila sam bez emocija. Isušena krpa. I normalno, čim sam stigla u svoju sobu bacila sam se na suhu hranu iz ormarića. Keksi, čokoladice, štapići. Poslije sam uzela knjigu i priuštila si dobru večeru. Nek mi se smije ko hoće. Otišla sam u jedan neugledni restoran i naručila brdo hrane. Čitala sam i jela, nisam marila gleda li me tko. Više me nije bilo briga ni za što. Najbolje da se bacim s mosta.

Brrrr! Sva sam se stresla pri pomisli na taj doživljaj. A, ne! Ne vraćam se više u Zagreb! Ni pod koju cijenu! Čistačica, divno je biti čistačica! Možeš biti kakav hoćeš. Nitko te ionako ne doživljava. To je prava stvar za mene.

Šetala sam livadom i zaputila se poprečnom cesticom prema jednom selu. Kad bih tako šetala svaki dan, možda bih i uspjela smršavjeti. Definitivno - moram se vratiti u Varaždin i početi živjeti svoj život!


Ne znam kako preživljavam ove mjesece. Prekinula sam studij i zauvijek izgubila i ono malo mamine naklonosti što sam je imala. Jedva da sa mnom uopće i razgovara. U početku bilo je katastrofalno. Danonoćno je urlala i histerizirala. Još se možda nadala mojem spektakularnom povratku na faks. Ali poslije, kad je shvatila da ništa od toga, počela me gledati s uzvišenim prezirom. Samo čekam da nađem neki posao i da se odselim. Dane provodim zatvorena u sobi i izlazim samo kad me pozovu na ručak ili večeru. Ujutro dugo čitam u krevetu i uživam u samoći dok su oni

na poslu. Mama me ne tjera niti da radim bilo kakve kućne poslove, niti da pomažem u kuhanju, niti mi ostavlja novac za dućan kao nekad. Jednostavno, za nju više ni ne postojim. Pa dobro. Nikad i nisam postojala u pravom smislu, kao osoba. Nego kao neko neispečeno tijesto koje tek treba oblikovati a ono se ne da i ne da. Tata djeluje jednako razočaran, ali on je više tužan i zabrinut zbog moje propale budućnosti nego zbog sramote pred ljudima kao mama. Kile mi se lagano penju prema sto trideset. Zasad ne želim još ništa poduzimati, tek kad se odselim i povratim duševni mir. Povratim? Bolje rečeno - jednom konačno steknem.

Više ne izlazim ni u šetnje. Ne da mi se. Čekam samo neki posao pa da iznajmim stan ili barem sobu.

- Ručak! - ledeni glas razlije se stanom.

Kad bih barem bila toliko moćna da jednostavno odvratim - nisam gladna. Ili da štrajkam glađu. Ali to prokleto jelo predstavlja mi jedino zadovoljstvo u danu. Doduše, najljepše mi je jesti ujutro, kad sam sama, ali i ovo nekako preživljavam.

Za stolom tiha misa. Tu i tamo neki razgovorčić s tatom.

- Što je s onom molbom koju si dala u Stanoing? - upita me on.

- Ništa, nisu me primili.

- Primili su nekog s fakultetom - kad je trebalo, mama se ipak znala ubaciti.

- A u računovodstvu Centroprometa?

- Traže ekonomsku školu.

Jedem i odgovaram na pitanja. Besramno natrpam i drugi tanjur. Ako mi vele samo riječ o tome koliko troše na moju hranu, odlazim istog časa. Zapravo, to i priželjkujem.

- Pa dobro - nastavi tata - već će se naći nešto.

- Da - odgovaram.

Iskreno, sva ova zanimanja i radna mjesta na koja sam slala molbe po tatinom naputku plašila su me i nisam željela to raditi. Previše odgovornosti, previše kontakata s ljudima. A ja se želim povući u osamu, izolirati. Samo da imam novaca! Sve bi bilo drugačije. Starci su mi dobrostojeći, oboje su fakultetski obrazovani. Tata je inženjer u građevinskoj firmi a mamica je profesorica. Uvijek glavna. Najpametnija na svijetu. I uvijek u pravu.

Prošlo je još nekoliko tjedana u istom tonu. Ponovno ručak u pola četiri. Kad tata dolazi s posla. Danas se nekako čudno drže. Tajanstveni su. Očito mi nešto kane reći. Možda me namjeravaju izbaciti iz kuće? Žao mi je tate. Vrpolji se kao piškur u

loncu. To je znak da vijesti koje ima za mene nisu zadovoljile mamine kriterije. Ona šuti ali daje mu nekakvu potporu. Punu prijekora, ali ipak sudjeluje.

- Čuj, Zena, stric Nikica bi te mogao zaposliti u Specijalnoj. Traže… čistačicu.

Ja se ozarim. To je to. Stvar za mene. Čistiš i boli te đon. Gledaš u pod, u krpu i metlu. A i čišćenje se odvija nakon radnog vremena.

Mama gleda u stol. Dakle na to je spala, da joj kći bude čistačica. Pa da svi vide kakav je izrod odgojila. Čitam joj to iz aure. Ali ipak, nema glasnih pritužbi. Bolje da barem nešto radim nego da čmrljim po cijele dane u sobi.

- Da? - upitam. - Dali su oglas ili samo tako, na dogovor?

- Dat će oglas prekosutra. Ali ako se ti uspiješ dogovoriti s ravnateljem, posao je tvoj. Pa zapravo, ti si i najkvalificiranija za to mjesto. Imaš čak godinu dana defektologije - to je trebala biti šala.

Ja se blijedo osmjehnem. No mama nekako živne. Ponovno je čitam. To bi me kao moglo potaknuti da nastavim studij! U hipu mi se zamjeri i to radno mjesto. No nema veze, to je samo trenutni dojam. Previše je toga ona meni već pokvarila u životu. Previše me puta ponizila i omalovažila da bih se obazirala na nju.

- A kad bih trebala ići na taj razgovor?

- Možemo već danas popodne - reče tata. - Poslije ručka. Veli Nikica da je ravnatelj tamo do pet. Samo trebamo reći da nas on šalje.

Opet mi se vrati nada. Na kraju bi to moglo i dobro ispasti.

- Plaća ti je dvije i dvjesto - veli tata. - Za tebe sasvim dovoljno.

Odmah kalkuliram u glavi. Nije dosta za iznajmljeni stan. Samo za sobu. A moji bi poludjeli da negdje plaćam sobu kraj svoje vlastite, žive i zdrave. Stan, to je drugo, to je već pokazatelj težnje za samostalnošću, ali soba… Zaista i jest glupo.

- Idem se onda spremiti - ustanem od stola. Čak sam odustala od trećeg tanjura.

Putem do Specijalne uhvati me trema. Što ako me odbiju zbog debljine? Ako pomisle da se ne mogu sagnuti ili da bi me mogao lupiti infarkt od prevelikog posla? Neće valjda. Još sam mlada. Bolesti debelih mogu očekivati tek za jedno desetak godina. Moram ispasti dobro na razgovoru ali bez pretjeranog pametovanja ili bliskosti. On je šef, ja sam tu da radim i da me se pusti na miru.

Ravnatelj je bio mlađi čovjek od četrdesetak godina. Vrlo srdačno nas je dočekao i stisnuo nam ruku.

- A, vas šalje Nikola?

- Da, u vezi s poslom - odgovori tata.

- Što se mene tiče, nema problema. Mala može početi odmah od ponedjeljka. A čujem da smo zamalo kolege? - obrati se meni. - I ti si studirala defektologiju?

- Da - velim ja. - Stala sam na prvoj godini.

- Šteta, no još uvijek stigneš i završiti, zar ne?

Ja se nasmiješim. Pomalo kiselo. Javi se i tata.

- Kad je prođu trenutačne mušice, završit će ona to još, je l’ da, milo?

Pa me pogladi po glavi ko malo nedozrelo dijete koje još nije došlo k pameti.

Ja se opet nasmiješim. Ravnatelj me promatrao dobrohotno. Sve je njemu jasno, takvih je slučajeva puna škola. Nesretni zbog tjelesnih hendikepa iako intelektualno sposobni.

- Ništa, ti malo probaj kako je raditi pa ćeš onda odlučiti. Uvjeren sam da bi ti ipak bilo ljepše u razredu. Ali mlada si, život je pred tobom, sve se stigne.

To bi trebale biti kao neke utješne riječi. No već znam da ova pretjerana familijarnost nikamo ne vodi. Stalno ću mu biti na očima, svima namjerava rastrubiti da sam zamalo defektologinja, svi će se okomiti na mene s dobronamjernim savjetima i nagovaranjima da nastavim studij, jednom riječju - nema ovdje kruha za mene. No to ne smijem ni u ludilu reći naglas.

Ponovno rukovanje, dogovor je pao. Ravnatelj mi daje svoju vizitku.

- Ti razmisli pa mi javi još do četvrtka.

Odlično, otvara mi izlaz! Vidi moju šokiranu facu pa misli da me ipak preplašio posao čistačice. Super! Neće biti velika blamaža kad odustanem.

Vani me tata zagrli.

- Eto, to ti je sređeno - glas mu je zvučao pomalo razočarano.

- Ali Zena, ne misliš zaista do kraja života raditi posao čistačice?

Odgovorim iskreno.

- Ne mislim, tata. Samo za početak.

Samo dok ne smršavim na šezdeset kila i postanem krasna, vitka, pametna i bogata.

Odjednom mi sine jedna misao. Moram nešto napraviti sama za sebe. Moram sama pronaći posao. Inače ću vječno slušati svoju mamu - jedva smo joj našli i mjesto čistačice, ni za što nije sposobna, faks je ostavila, nikad nije zadovoljna, da sam ja na njezinu mjestu i bla, bla, bla, bla. Ah, bolje da se sama pobrinem za sebe. Sutra idem opet na burzu. Možda je nešto iskrsnulo.

Na burzu sam se zaputila biciklom, naravno, sporednim uličicama. Čudo jedno kako je lako izbjegavati poznate u tako malom gradu kao što je Varaždin. Ako se budem držala ustaljenih ruta, ima šanse da do kraja života ne sretnem nikog ni iz osnovne ni iz srednje škole. To se traži!

Na burzi, iznenađenje. Traže čistačicu u Zagorju.

- Vi imate najbolje kvalifikacije - reče mi moja savjetnica. - Plaća vam je dvije i pol plus cipelarina. To vam dođe oko dvije i sedamsto.

- Odlično - rekoh ozareno. - Kad da se javim? Mislim, htjela bih što prije, da ne nađu nekog…

- Možete odmah otići tamo, direktor je sad vjerojatno ondje.

- Može.

- Onda ću nazvati da dolazite.

Bila sam presretna. To sam baš i tražila! Samo da već nemaju nekog po špagi!

Firma Zagorje nalazila se gotovo u centru grada, ali nema veze. Biciklom jurim kao raketa i ne gledam ni lijevo ni desno. Nikog ne vidim pa nitko ne vidi ni mene. Skrivanje je postalo moja filozofija i moj životni moto.

Veličanstveno zdanje, zgrada je ulijevala strahopoštovanje. Tako smeđa, kruta, bez ikakve prisnosti, stroga i hladna. To je građevinska firma, moj tata sigurno poznaje pola zaposlenih ovdje. Nema veze, reći ću doma da je tu plaća veća. Već slušam krikove - a mi smo se potrgali da ti nađemo vezu?! Što da kažemo čovjeku?! No, nekako će već biti. Samo da me ovdje prime!

Zaključam bicikl na štangi. Trenutak istine. Ulazim u hol. Najprije uočavam s desne strane malu kućicu i portira kako sjedi unutra. On otvori staklo. Bio je to stariji čovjek, oko šezdeset godina, prilično debeo i crvenog nosa. Sve u svemu, vrlo simpatičan.

- Izvolite? - upita me.

- Došla sam radi posla čistačice - rekoh ponosno.

Mojoj je mami, primjerice, riječ čistačica vrlo teško prelazila preko usana, a i tata je imao problema sa zamuckivanjem kad je taj pojam trebalo prispodobiti sa mnom.

- Gore drugi kat, treća vrata lijevo.

- A s kim trebam razgovarati?

- S direktorom - reče i vrati se svojim novinama.

Popnem se gore. Puf, pant. Drugi kat a stepenica ko u priči. Katovi su im ogromni. Prva vrata - WC. Druga vrata - ured za projektiranje. Treća vrata - direktor. Pokucam.

Jedno mrzovoljno - da!

Ulazim skrušeno. Direktor sjedi u svoj svojoj veličini, za masivnim crnim stolom u kožnatom stolcu. Tamno odijelo savršeno mu pristaje, vidi se da drži do sebe. Zacijelo je već prevalio pedesetu no jasno je da još uvijek slovi za mačo tipa. Jasno je i da je u totalnom poslu. Gleda me poprijeko. Nisam mu interesantna. Nikakav komad, vjerojatno i nikakav stručnjak. Ne valjda skupljačica nekakvih donacija!

- Dobar dan, mene su poslali s burze, za čistačicu, mislim na vaš natječaj…

- Da, da, da vidim - pruži ruku prema meni.

Pokažem mu svoju gimnazijsku diplomu. Nije djelovao impresionirano. Na njegovim vratima vani pun je kup titula.

- Dakle, vi biste radili?

- Da.

- Ovako, vaš bi bio prvi i drugi kat, a prizemlje, koje je veće, čisti naša druga čistačica, Katica. Njoj se obratite za sve detalje. Radi se samo popodne, od tri, kad ostali zaposlenici odu. Ujutro kancelarije moraju blistati, kao i hodnici. O WC-u da ne govorim. Neću nikakvih miomirisa. Sve čisto i zglancano.

- Može, dobro.

- Čistiti znate, možete početi od sutra.

- Odlično - bila sam izvan sebe od sreće. Ono što bi drugima bilo odvratno, meni je idealno. Strogo službeno, nikakvih prisnosti, nikakvih gluposti.

- Javite se dolje u prizemlje, u kadrovsku. Možete početi sutra popodne, što se mene tiče.

- Hvala, baš mi je drago - stanem se klanjati.

On se već vratio svojim papirima.

- Doviđenja - rekoh veselo.

- Mmm - otpozdravi moj direktor.

U kadrovskoj su začas obavili formalnosti. Odmah sam bila primljena za stalno! Hitno im treba čistačica jer im je bivša, Verica, naglo umrla. Sad Katica sve čisti sama. Ja sam prva koja se javila na oglas. Zbilja sam u pravom trenutku otišla na burzu! Sutra moram doći točno u tri da me Katica u sve uputi, a kad se hodnici

raščiste i svi zaposleni odu kući, počinjemo s radom. Kao što je rekao direktor, čistiti znam, nema tu prevelike mudrosti. Čistačice imaju i svoju posebnu sobicu, spremište za krpe i metle. San snova! Imam posao! Plaća - dvije i sedamsto. Čak bih si mogla i iznajmiti neki jeftiniji stančić, kad bih smanjila troškove prehrane.

Ma divota!

Na izlazu sretnem neku oronulu ženu srednjih godina, suhu i žgoljavu. I ona je zaključavala bicikl. Katica nije, bilo bi joj to prerano, ne liči ni na klijenta ove velebne firme a ni na zaposlenika. Vjerojatno još jedna kandidatkinja za čišćenje. E pa malo morgen, oni već imaju novu čistačicu! Ha, ha. Mene, hvala bogu!

Doma za ručkom skupim hrabrost.

- Mama i tata, moram vam nešto reći. Dobila sam posao. Ali ne u Specijalnoj -požurim reći prije njihovih ovacija. Nego u Zagorju.

- U Zagorju? - tata se prene.

- No, ne za inženjera nego za čistačicu.

- A što je sa Specijalnom? - brzo upita mama.

- Ovdje je bolja plaća i radi se samo popodne - pokušavam izgledati sigurno i smireno.

Mama samo duboko uzdahne. Nikad ništa od mene. I ono malo nade o nastavku studija u poticajnoj sredini sad je palo u vodu.

- I kako to da si sad tamo našla?

- Pa bila sam danas na burzi i to su mi ponudili. Velim, plaća je bolja a i firma nije tako velika kao škola. Čini mi se bolje.

- Tamo je Čubeković direktor.

- Ne znam, nisam zapamtila.

- Da, ja znam. Težak tip.

- Ništa ja nemam s njim, radim od tri kad svi ostali odu doma.

- Onda te uopće nećemo viđati! - dosjeti se tata. - Kad ja i mama radimo samo ujutro.

Vidiš, vidiš, na to nisam pomišljala. Moram paziti da skrijem suze radosnice.

- Pa dobro - zaključi tata. - Ako si tako odlučila… I ako veliš da je plaća bolja… A to su te već primili za stalno ili još trebaš doći na razgovor?

- Evo ugovora - pokažem ponosno.

- To je brzina.

- Stara čistačica im je umrla.

Mama i tata se lecnu. Umrla! Ipak preteška riječ. Čak ni mama ne bi baš htjela da umrem. Ona bi htjela da se pomoću genetičkog inženjerstva pretvorim u njezinu kopiju. No, ne baš tako savršenu, mora se ipak znati hijerarhija.

- Pa dobro - promuca tata. - Drago mi je.

- Sad možemo jesti - zaključi mama.

To se traži.

Prvi dan na poslu. Sva sam uzbuđena. Cijelo jutro hodam po stanu. Tu i tamo nešto gricnem. Možda se sa sobom mora nositi pauza? Kakav sendvič? Ili se tamo dobije? Sok?

Oko jedan eto mame. Čak je i ona pomalo uzbuđena zbog mojeg posla.

- Prvo se najedi, ručak će začas.

Cijeli život šopaju me hranom a onda prigovaraju što sam debela.

Danas smo u posebno dobrim odnosima. Jedemo same, u miru božjem.

- Već znaš koje su ti dužnosti?

- Ja čistim prvi i drugi kat a druga čistačica prizemlje. Prizemlje je veće.

- Budeš ti to znala?

- Pa nije teško čistiti. Samo da mi Katica pokaže ta sredstva i te stvari.

- Koja Katica?

- Ova druga čistačica.

- Već ste se upoznale?

- Ne, danas se budemo.

- Znači, to je to. Pa ajde dobro, za prvo vrijeme.

Ovo je prilika da okušam sreću do kraja.

- Razmišljala sam o tome da iznajmim stan.

Mama zastane s podignutom vilicom u ruci.

- Sad ću već imati dvadeset godina, htjela bih imati svoj život, svoje stvari, svoje tanjure, posteljinu…

Pucam gdje je najtanja.

Ona malo pošuti pa reče.

- Da, shvaćam. I ja sam se u tim godinama već osamostalila iako sam još studirala.

Ako je i ona, onda smije i ostatak svijeta.

- Da? Zanimljivo! Kako ti je to uspjelo?

- Naslijedila sam stan od bake i preselila se u njega. Onaj koji smo prodali kad smo kupovali ovaj. Uzela sam k sebi još dvije frendice studentice koje su mi plaćale smještaj. Išlo je nekako. Zajednički smo jele, plaćale režije…

Ona se zanese, misli joj otplove.

- A kako to da si se odselila od svojih?

- Nisam više mogla izdržati s njima.

Vidiš, znakovito.

- Moji su bili previše staromodni, u ono doba prve rok-muzike htjeli su mi popiti mozak. A ne kao ja i tata, sve ti dopuštamo, posvuda te puštamo…

Izvukla se u zadnji čas. Već sam pomislila da je skrenula.

- Onda, ti se slažeš da iznajmim stan.

- U principu se slažem. Žao mi je što odlaziš. Ali, samo te molim, pričekaj još malo, imam neke zamisli…

- U vezi s čim?

- U vezi sa stanom. Ali nemoj me ništa još pitati, moram razgovarati s tatom.

Nije valjda da ima neki stan u pričuvi i za mene. To bi bio red, dosljedno slijediti njezin put.

Prije polaska čak sam dobila i pusu. Krenem sva u iščekivanju. Stignem pred zgradu i ponovno zaključam bicikl. Portir je unutra na svojem mjestu. Čim me spazi, odmah otvara prozorčić.

- A, evo naše male! - danas je srdačniji. Valjda je čuo da smo kolege. - Katica će stići svaki čas, pričekaj je tu kod mene. Ona ti dolazi poslije tri. Sad još ionako nisu svi izašli.

- Aha.

Sjednem unutra u toplu kabinicu. Malo je mirisalo na alkohol ali nije mi smetalo. Nisam pila još od srednje škole. Od trećeg razreda, točnije. Najtočnije, od moje prve i posljednje ljubavne pustolovine.

Portir je bio čovjek na mjestu. Nije me gledao kao žensku, nije me odmjeravao kao treće svjetsko čudo, nije se pravio prefin, nije bio ni nepristojan.

- Ti si znači za stalno. Dobro ti bude tu, vidjet ćeš.

- Aha, nadam se.

- Jadna naša Verica, prerano je otišla…

- A od čega je umrla?

- A vrag ti ga zna, malo pijače, koja cigareta, slabo srce, godine… Sve to skupa pomalo.

- To je bila već starija žena?

- A, nije bila stara. Jedva šezdeset. Ali imala je težak život. Četvero djece i onu pijanu budalu doma.

- Katica je mlađa?

- Je, ona je još pucka! Nema niti pedeset.

Super. Baš mi to odgovara. Nemam snage za borbu s nekakvim nalickanim komadima koji mi se još spremaju soliti pamet.

Ljudi su počeli izlaziti.

- Doviđenja! Doviđenja! - pozdravljao je moj kompić važnije persone. Nekima je samo kimnuo, a na neke se nije ni osvrnuo. Zna se red.


Continue reading this ebook at Smashwords.
Purchase this book or download sample versions for your ebook reader.
(Pages 1-34 show above.)